uto - 08.02.2011
Sreća...
1. Uspoređivanje je dobar način da se naruši sreća
2. Sreća često dolazi iznenada
3.Mnogi ljudi svoju sreću vide samo u budućnosti.
4.Mnogi ljudi misle da sreća znači samo biti bogatiji ili ugledniji.
5.Katkad je sreća ne znati.
6.Sreća je dobra šetnja usred lijepih nepoznatih planina.
7.Greška je vjerovati da je sreća cilj.
8. Sreća je biti s ljudima koje volimo.
8A. Nesreća je biti odvojen od onih koje volimo.
9. Sreća je kad tvojoj obitelji ništa ne nedostaje.
10. Sreća je imati zanimanje koje volimo.
11. Sreća je imati kuću i vrt.
12.Sreću je teže postići u zemlji kojom uptavljaju loši ljudi.
13.Sreća je osjećati se korisno drugima.
!4. Sreća je biti voljen zbog onog što jesi.
15. Sreća je kada se osjećamo potpuno živima.
16. Sreća je slaviti.
17. Sreća je misliti na sreću onih koje volimo.
18. Sreča bi bila moći voljeti više žena istodobno.
19. Sunce i more - to je sreća za sve.
20. Sreća je način gledanja na stvari.
21. Suparništvo je veliki otrov za srecu.
22.Sreća je brinuti se za tuđu sreću.
Iz romana Hector traži sreću
sub - 18.09.2010
Another year older but none wiser...
25. Dvadeset i pet. Dvadesetpet.
Zelim se opustiti.
Zelim zagrljaj.
Zelim dati ispit.
Zelim tortu.
Zelim manje straha.
Zelim zaboraviti.
Zelim se zabaviti.
Zelim da sutra pada kisa.
Zelim pricati.
Zelim prijatelja.
Zelim biti.
Ne mogu ugasiti 25 svijecica.
čet - 16.09.2010
...
Zivjeti s nekim je puno vise od dijeljenja zajednickog prostora. Zivjeti s nekim tko je parter, ljubavnik i prijatelj znaci dijeliti sve. Materijalno i nematerijalno. Kada ovo nematerijalno nestane cini se da je to to.
Ali nije.
Nisu to samo hladne, mrtve stvari.
Pakiram ih u vrece, kutije i torbe. Svaki put kad uzmem nesto u ruke vraca mi se bezbroj prica, bezbroj uspomena. Samo onih lijepih. Kako su te stvari uspjele upiti samo ono lijepo? Imam osjecaj da u trenutku kada odnese i zadnju iz mog stana kao da ce odnijeti i sve te uspomene.
Nemam dvojbi, nemam predomisljanja, ta je prica zavrsena. Ovo je zadnji korak i znam da mi je trebao. Ipak, i stvari koje nam trebaju ponekad bole. Barem malo, tek toliko da nas sjete da smo osjecali.
ned - 12.09.2010
I live to fall asleep...
Nedjelja. Nikad nisam voljela nedjelje. Uvjek su tako dosadne i spore.
Zapravo samo dosadnije i sporije od ostalih dana. Ali ova bi voljela da traje vjecno. Ili barem tjedan dana.
Nisam spavala cjelu noc. Provela sam je u pokusajima disanja, pokusajima ne razmisljanja, nocnim morama, znoju, hladnoci, a odmah nakon toga neopisivoj vrucini. Panika ukratko. Osjecaj da ce mi glava eksplodirati uz svjetlosne efekte i zvuk pucketanja kokica u mikrovalnoj.
Na trenutak sam osjetila miris narance. Ipak, bila sam sama. Na kraju sam uvjek sama s tim.
Zasto sve to?
Jer imam ispit za koji sam ucila. I obuku za posao koji zelim. I pregled kod doktora koji trebam. Jer cu dobiti tocku na i price koja je odavno zavrsena.
To nisu lose stvari. To su odlicne stvari. Zasto ih se onda bojim?
Uvjek sam se zalila kako mi nista ne ide posebno dobro. Svasta! Autosabotaza mi ide genijalno.
Crazy cat lady is back!
Vracam se ovdje nekon nekoliko dugih godina. Ali ipak poprilicno ista, s istom potrebom prosipanja svojih misli na ovaj virtualni papir. Ne znam zasto sam prestala. Jednostavno je doslo takvo vrijeme valjda. Procitala sam ga jucer nakon dugo vremena, sjetila se svih tih divnih ljudi (tko zna, mozda su neki jos uvjek tu s nekim novim imenom).
Ja sam zapravo na gotovo istom mjestu na kojem sam se zamrznula na blogu prije 3 godine. I dalje u svom malom samackom stanu sa svojim, i dalje zlocestim, mackom. I dalje pesimisticna, i dalje uzivam u tmurnim jesenskim danima, i dalje previse pusim. Sto je novo? Novi studij. Nesto sto me ispunjava, napokon. Jos neki lijepi novi pocetci. ( :*) Nekoliko psihijatrijskih dijagnoza koje su zapravo uvjek bile tu samo su sada na papiru.
Cemu se nadam? Pronaci ovdje opet onaj gust koji sam imala, ispusni ventil i makar upola onako divne ljude. Vjerujem da vas ima, pocinem citati. I pocinjem pisati.
...
Ima svu naklonost mog zdravog razuma.
Drugi je buntovnik,promjenjiv. Tvorac svojih vlastitih malih utopija. Djetinje neiskvaren. Pjesnik. Shvaca svaku moju rijec. Nasmijava me. Zivi brzo. Ljubi njezno.
Njemu me vuce srce.
Obojica imaju iste osjecaje. Time se ne volim igrati. Nikako.
Sklona sam slusati razum,ali sklona sam i grijesiti...
čet - 28.06.2007
pauza
Moje maleno crno krznato klupko nervozno mi zabija kandzice u nogu. Zeli mi spavati u krilu. I njemu je dosadila zelena skripta koju danima ne ispustam iz ruke.
Osjecam da bi sada mogla poceti pisati nebuloze ili mozda nesto o talijanskom baroku jer je to jedino o cemu trenutno mogu suvislo razmisljati.
Log out,log out!!!
Kisni povratak
Hear it on my window pane
Your love's coming down like
Rain, wash away my sorrow
Take away my pain
Your love's coming down like rain..."
Napokon,napokon! :)
Nakon dugog izbivanja mene s bloga i neta iz mog doma evo me nazad s ljetnom kisom.
Imala sam neki neobicno dobar tjedan (jos uvjek ocekujem da bi mi mogao pasti klavir na glavu dok hodam ulicom iz cista mira)
Inace...ispucavam kreativnost na sredjivanju stana i krocenju svog zlocestog/zlog kucnog ljubimca, istrazivanju (jos) novih kutaka svog sada vec ne tako novog kvarta,borim se s faksom i hvatam vjetar u jedra (nova ljubav na prvi vjetar)...
Ljudi...falilo mi je sve ovo! :)
sri - 22.11.2006
...
Prvi pravi jesenji dani.
Miris pokislog lisca uvijek budi neku njeznu nostalgiju u meni.
Setnja uz Savu u sumrak podsjeca me da nisam tako daleko.
I utorak je vec dan za optimizam. Petak je blize nego jucer.
Samo zasto uvijek prerano upale Bozicne lampice?
pet - 03.11.2006
...
Napokon net. Barem na kratko.
Napokon toliko zeljena selidba.
Mislila sam da nikada ne bi mogla zivjeti sama, ali nakon onog pakla tako me veseli jedna cetkica za zube u casi. Jutarnji odlasci u pekaru po vruce pecivo. Svjetla grada koja svjetlucaju dokle god mi seze pogled kroz velika balkonska vrata. Jutranja kava uz knjigu i laganu glazbu. Sitnice koje su mi donedavno bila tako nedostupne i nezamislive.
Jesam li sama? Nisam. Svako jutro me bude cetiri malene sapice i glasno predenje kada se smire pod mojim rukama.
Jesam li usamljena? Poprilicno. Dragih prijatelja oko mene ne nedostaje. Znam da su uvijek tu. Ali i dalje osjecam neku prazninu. Crnu rupu koju nikako ne mogu popuniti necim sto bi trajalo dovoljno dugo da se pocnem osjecati ispunjeno
.
Hvata me neki pubertetski osjecaj neshvacenosti. Pomalo smijesno, gotovo zastrasujuce.